DNS
DNS (dinamička neuromuskularna stabilizacija) je manualni i rehabilitacijski pristup za optimiziranje sustava za pokretanje, bazirana je na znanstvenim principima razvojne kineziologije te integraciji principa neurofiziologije i biomehanike. Začetnik DNS koncepta je profesor Pavel Kolar.
Rehabilitacijski pristup na temelju njihovih spoznaja iz područja neuro-motoričkog razvoja i principa rehabilitacije danas jedan od najpriznatijih u svijetu rehabilitacije, novi klinički protokoli sa ciljem optimizacije sustava za kretanje.
DNS se temelji se na neuro-razvojnim aspektima motoričke kontrole, sa ciljem otklanjanja različitih oblika disfunkcija i kompenzacija te uspostavljanja efikasnih kretnih obrazaca. U najranijim fazama razvoja djeteta, živčani sustav kreira motorički program koji kontrolira posturu, hodanje i sveukupno kretanje.; kroz život, kao posljedica djelovanja različitih sila, loših habitualnih obrazaca te drugih čimbenika, ta se najranija motorička razvijenost gubi te se povoljni obrasci kretanja zamijenjuju nepovoljnima. Sve to rezultira lošom posturom, neekonomičnim kretanjem, smanjenoj razini energije, a na kraju i kroničnim bolovima i ozljedama. Iz tog razloga DNS primjenjuje specifične kretnje koje pripadaju određenoj fazi neuro-motoričkog razvoja, kroz koje reeducira temeljne obrasce kretanja, otklanjajući sve slojeve kompenzacija i uzroka ozljeda ili bolnih stanja.
Osnovni fokus ove metode je stabilizacija trupa kroz korektan mehanizam disanja uz kreiranje intra-abdominalnog tlaka. Pri čemu se stvaraju uvjeti za funkcionalno centriranje svih zglobova te okolnosti u kojima ekstremiteti mogu razviti svoju optimalnu i sigurnu pokretljivost. Metoda obuhvaća specifične dijagnostičke, terapijske i trenažne protokole namijenjene rehabilitaciji, post-rehabilitacij te trajno modificiranim kineziterapijskim programima.
Temelj ove teorije je razvojna kineziologija. Naime kako dijete sazrijeva, sazrijeva i živčani sustav te se razvijaju predvidivi, predodređeni obrasci pokreta. Svaki od tih predodređenih pokreta ima svoju svrhu, kao i svaka faza u našem ranom djetinjstvu: odizanje glavice, hvatanje igračke, okretanje na bok, na trbuh ili leđa, puzanje te u konačnici podizanje i hodanje. Ove faze služe za osposobljavanje mišića koje novorođenče još nikad nije koristilo, a odgovorni su za održavanje posture tijela u različitim položajima, pravovremenu mišićnu aktivaciju, koordinaciju sinergističkih, antagonističkih i agonističkih mišića. Ukoliko neku od faza preskočimo, događaju se kompenzacije koje velikim brojem ponavljanja tokom našeg života mogu rezultirati posturalnim nepravilnostima kao što su skolioze, kifoze, lordoze ili loše držanje zbog neaktivacije dubokih mišića stabilizatora trupa. Također, neadekvatna mišićna aktivacija jedne skupine mišića za sobom vuče povećanu aktivaciju druge skupine mišića i neusklađenost tijela kao cjeline. S vremenom neusklađenost tijela može dovesti do sindroma prenaprezanja i ozljeda pogotovo ako je popraćena amaterskim ili profesionalnim sportom, kao i zahtjevima poslovnog života (često izvođenje istog pokreta, aktivaciju samo jedne strane tijela te mnogo provedenog vremena u istom položaju) . Sve navedeno može biti razlog bolova u području vratne (cervikalne), prsne (torakalne), slabinske (lumbalne) kralježnice, ozljedama prenaprezanja, nemogućnosti izvođenja aktivnosti svakodnevnog života bez boli kao i ograničenje u rekreativnim ili profesionalnim sportskim aktivnostima.
Cilj DNS vježbi je dovesti tijelo u položaje i pokrete slične onima u ranom djetinjstvu kako bi se aktivirali intrinzični duboki mišiće, a ne samo snažni površni mišići s ciljem stabilizacije trupa prije samog pokreta kako bi se osigurala stabilna baza. Ukoliko nema stabilne baze prije izvođenja pokreta, dogodit će se kompenzacija koja uobičajeno uključuje aktivaciju površinskih mišića što rezultira nepravilnom i nestabilnom pokretu koji dodatno opterećuje zglobove, spinalne (kralježničke) diskove, ligamente i mišiće. Stabilizacija dolazi iznutra. Pravilno trbušno disanje ima važnu ulogu pri aktivaciji najdubljeg sloja trbušne muskulature, dubokih leđnih mišića, zdjeličnog dna i ošita. Kao što mala djeca dišu trbuščićem, po DNS-u primjenjujemo trbušno disanje kojim ostvarujemo intraabdominalni tlak i postižemo stabilnost trupa, te se time tijelo može slobodno kretati u prostoru, bez da opterećujemo zglobove i kralježnicu.
Radi se o dinamičkoj stabilizaciji koja je bazirana na razvojnoj kineziologiji (razvoju djeteta do godine dana starosti). Ako pratite razvoj djece od njihovog rođenja do navršene godine dana života, uočit ćete da sva djeca (ukoliko nemaju neurorazvojni poremećaj ili neki drugi poremećaj u razvoju) imaju iste položaje koje zauzimaju, iste pokrete koje usvajaju, isti cilj kojem teže, a to je kretanje i uspravljanje na dvije noge.
Da bi dijete moglo prohodati na dvije noge, mora imati stabilan trup koji će se oduprijeti sili gravitacije. U DNS-u se govori o pojmu ”central stability for distal mobility” (centralna stabilnost za distalnu mobilnost). Ako je trup stabilan, ekstremiteti se mogu kretati bez ograničenja te lakše proizvesti silu potrebnu za izvođenje pokreta. Kod sportaša ovo pomaže kod prevencije ozljeda i veće snage.
DNS vježbe se koriste kod:
-smanjenog mišićnog tonusa
-problema sa kralježnicom (protruzijom, ekstruzijom, skoliozom, povećanom kifozom i lordozom)
-sportaša (prevencija ozljeda i povećavanje sportskih performansi-snaga, izdržljivost, stabilnost, funkcionalnost pokreta…)
